Ulomak intine ispovjesti jednog transvestita

10/27/2009

Pariz, 5 sati ujutro.

Povratak kući. Prvi metro još nije stigao. Čekam, izmoren od žuljeva novih visokih potpetica, od bolova u lijevoj nozi, ali ne predajem se tako lako. Igram ulogu do kraja, ponosno. Brojim poglede uprte u mom pravcu. Osam od mogućih devet. Ja sam deveti u cijeloj priči. Sviđam li im se ili me gledaju sa prezirom? Pitaju li se da li sam muško obučen u ženu ili samo komad sa kojim se priroda poigrala?

To nikada neću saznati. Tajnovitost je vječna konstanta mog života, čak i moje ime Secret ima veze sa time, a ne samo sa Victoria’s Secret, mog omiljenog donjeg rublja. A i ovo što vam kazujem, mjerkam da se dovoljno ne otvorim i ne izbacim cijelu istinu kao pokvarene školjke jer sve probavne smetnje bole, a želučane tegobe smetaju.

Zato samo brojim činjenice. Otvaram Chanel torbicu. Zlatna CC kopča lijeno pada na suprotnu stranu kao i ljubavna alatka nakon odnosa, a takvih sam noćas vidio mnogo. Tuđi pogledi postaju još više zainteresiraniji, gledaju moje duge ružičaste nokte i iščekuju objašnjenje. Skrivam kažiprst jer polomio se noćas na nečijem patentu levisica. Torbica je otvorena, Aladin nije izašao, razočarani pogledi prelaze na drugu stranu.

Brojim. Činjenice naravno. 8 prezervativa od mogućih 14, hm, a bilo je 10 mušterija. Matematika mi nije jača strana, ali rizik od boleština je ipak 40%. Mnogo gore nego ruski rulet, šanse gubitka su veće. Stiže metro. Ulazim. Svaki korak boli.

Opet pogledi, podizanje zadubljenih glava, zvirkanje, nespretno saginjanje, treptanje... Zar svi imaju nekakva zrnca prašine u oku ili su to samo krmelji? Opet nešto što nikada neću saznati.

Njih osam sa stanice me više ne gledaju, ponašaju se kao da me dovoljno poznaju, kao da sam njihovo vlasništvo i sada postaju zaokupljeni pogledima novih lica tražeći potvrdu svog mišljenja. Ulazimo u  mračni labirint prepun vlažnih pacova koji se u valovima odmiču od šina na metalni zvuk vagona ,... od osude na nešto što je drugačije.  Mračni labirint koji je još uvijek svjetliji od moje intime.

Kada sam prvi put došao u Francusku, moj rječnik je bio moglo bi se reći više nego bogat. Znao sam tečno izgovoriti «vule vu kuše avek moa» (u prijevodu:«želite li spavati sa mnom?» pisano kako se izgovara),  ključne riječi za moguću početnu zaradu bez prijavljivanja poreza i pokazivanja radne dozvole koje, naravno, nisam imao. Međutim, značenje nisam znao. Mnogo godina kasnije u nečijem stanu mi se pod ruku našla knjiga sa intimnim pismima George Sand i Alfred de Musset, tada sam shvatio što je pjesnik želio time reći.

Jednom nespretnom igrom slučaja sam izrekao tu rečenicu pokušavajući pokazati važnim moje znanje tada već domaćeg jezika. Odgovor je stigao kao lansirana australska igračka: ce soir. Tog trenutka sve se poklopilo: cipelica je pronašla vlasnika, a lonac poklopac.

Znao sam da sam našao srodnu dušu, nekog tko zna tajni kod. Marmelada je bila ta što nas je povezala. Vrlo ubrzo smo završili u sobi nepoznatog jeftinog hotela. Vodili smo ljubav dok mi je u mislima bio moj stari gramofon koji je nestao u jednom od ratnih vihora prošlog stoljeća, a bilo ih je mnogo. Ne sjećam se više naziva zemlje jer imena se danas mijenjaju brže nego što se stvaraju nove generacije, međutim bilo je to na planeti Zemlji, to garantiram.

Po prvi put sam shvatio što znači «penetracija». Do tada je to za mene bilo samo polagano imperijalističko prodiranje neke države u drugu, neprimjetno osvajanje, kao i oštroumnost, bistrina ili sposobnost rasuđivanja. Sve to po riječniku stranih riječi koje postaju domaće i bliske tek kada ih okusimo, a tada im ni značenja nisu više ista ako ste mogli primjetiti.
             
          Herb Ritts, Stephano Seated, 1985

Zaljubio sam se. Zaljubio sam se u mušku kurvu. Morao sam platiti. 500 franaka, plus hotelska soba. Da smo to obavili u autu, bilo bi jeftinije, ali auta nisam imao, a ni vozačku, mislio sam. Da smo to obavili na klupi u parku bilo bi još jeftinije jer je oralka 100, rekao je on. Ništa nisam razumio, nježno sam mu ljubio ramena, rekao mu da dugo nisam bio ovako sretan, točnije od vjenčanja moje sestre kada je cijela obitelj bila na okupu, a ja bio ludo zaljubljen u djevojku iz susjednog sela, djevojku iz drugog klana, djevojku koju sam volio više od svega, više od sebe, djevojku koja je nestala na isti način kao i moj stari McIntosh, na isti način kao moji roditelji, prijatelji, znanci. Uzvraćao mi je poljupce, nježne riječi, u jednom trenutku me povukao za kosu, osjetio sam njegov čvrsti jezik na mome. Borba ljubavi, borba muškosti. Izmjerimo snage još jednom, ko pravi dečki... Biper je prekinuo sve. Zvuk što para uši, budi strah, što slama želju.

Odgurnuo me od sebe, posegnuo za telefonom. Birao je već poznati broj. Na tečnom francuskom se počeo izvinjavati, braniti, uvjeravati, osjećao sam mu to po glasu jer sve sam znao, sada kada je on bio ja, a ja on. Bio je u strahu. Sklopio je slušalicu, navukao jeans, majicu, najkice. Poljubio me nježno u usta, rekao: «Serafin» i izašao. Ostao sam u krevetu kao stara holivudska ljepotica prekrivena plahtom do struka, sretan i zaljubljen.

Prošlo je dosta vremena do našeg slijedećeg susreta. Ugledao sam ga jednog dana na željezničkoj stanici Gare de Lyon. Pravio se da me na poznaje. Ja sam odlazio na vikend kod jedne poznanice mojih nesretno nestalih roditelja. Znao sam da ću se moći dobro najesti, obući čisto i ispeglano i gledati satelitsku televiziju u domaćoj atmosferi. Još uvijek sam bio bez posla, bez novaca, bez ljubavi. Tu i tamo sam prodavao ukradene djelove za kompjuter, ali nažalost, malo je tko u ono vrijeme bio zainteresiran za nešto što nije Dior, Gucci, Prada i slično. Ponekad bih farbao fasadu zgrada u crno, ali za to su me sve rijeđe kontaktirali jer nisam bio baš nadaren za tu vrstu posla. Pao sam dvaput sa skele, tako da sam već mjesecima vukao lijevu nogu.

Njega, moju mušku kurvu, moju ljubav, sam uzaludno tražio po zabranjenim mjestima za djevojke. Izgubio sam već svaku nadu, sve do toga dana kada sam ga najmanje očekivao vidjeti. Prošao je pored mene. Srce mi se sa užitkom zgrčilo pri pomisli na njegov stisak. Na njegov jezik. Nisam imao hrabrosti mu prići. Počeo sam ga pratiti. Propustio sam vlak, ali u to trenutku ništa me nije moglo zaustaviti na putu do njega. Sve je ostalo izgubilo kolorit. Hodao je ponosno, kao Rum Tum Tugger. Cijeli svijet je bio pod njegovim nogama. Gledao sam ga iz prikrajka dok je prilazio omanjem debelom čovjeku u blizini javnog zahoda.

Bio sam ljubomoran. Čovjek, iako manji, gledao ga je sa visine, omalovažavajući, pomalo posprdno. Počeli su se raspravljati. Svađati. Znao sam da je posrijedi problem njihove veze. Razgovarao je na isti način kao one noći u hotelskoj sobi na telefonu. Znao sam da je to bila ista osoba jer bio je u strahu. Njegov makro, tajna veza ili možda plaćena dugogodišnja ljubav? U jednom trenutku debeli čovjek, sav crven i uzjapuren je podigao ruku na Serafina. Da, Serafina, tada sam prvi put izgovorio njegovo ime: Serafin! SE-RA-FIN!!!

On je zastao i okrenuo se. Debeli čovjek je počeo da ga šamara, izvukao je nož i zabio mu ga među noge. Pritrčao sam u zakašnjenju. Serafin je sa nečujnim krikom pao u nesvjest. Rukama se držao za spolovilo, ruke su mu bile iste kao i one noći, nježne i čvrste. Krv je probijala tkaninu. “Vratit ćeš do zadnjeg centa, imaš još uvijek dvije rupe što funkcioniraju”, čuo sam negdje u daljini. Nisam se okrenuo. Bio sam sretno nesretan što ga držim na rukama i što mu diram kosu.
             
          Steven Meisel, Hamish Bowles, 1993

Počeli smo živjeti zajedno, u jednoj od jeftinih hotelskih soba na periferiji grada. Njegov oporavak je trajao dugo, a i psihički je cijelo vrijeme bio na ivici nervnog sloma. Svako novo mokrenje mu je stvaralo paniku. Ljubav nismo vodili, samo smo se nježno ljubili, bez strasti, od straha da mu požuda ne stvori nove bolove.

Imali smo naš jezik. Dok sam mu ja govorio je t’aime, on mi je odgovarao volim te. Međutim, trebalo je vratiti dug, platiti sobu i živjeti kao sav normalan svijet, a tome sam se jako veselio. Kao što sam već rekao nisam imao nikakve papire, bio sam totalni ilegalac koji je ionako jedva spajao kraj sa krajem, a on u totalnoj fobiji od same mogućnosti da mu se itko drugi približi osim mene.

Budućnost nije obećavala. Bila je bezizlazna. ...Skoro bezizlazna... Postojala je još samo jedna mogućnost, a to je bilo da privremeno preuzmem njegovu ulogu. Ulogu muške kurve. Kažu da je prvog puta najteže, a kasnije već sve ide samo po sebi, automatika vlada situacijom, a opterećenje da li se nekom svidjeti ili ne polako gubi na važnosti. Uostalom bolje biti živi vibrator, nego pričati o sebi.

Prvu mušteriju mi je našao Serafin kao i većinu ostalih tih prvih mjeseci. Posjedovao je bogat adresar.  Sjećam se kao i danas tog trenutka. Nalazio sam se u zajedničkom kupatilu na našem katu. Zidovi su bili pastelno tirkizni, posljednji put prefarbani možda krajem pedesetih godina. Iz nečije sobe se čula pjesma Parole, parole u verziji Dalide i Alain Delona. Brijao sam se pred pocrnjelim ostatkom polomljenog ogledala. Pričalo se da je sa djelovima tog istog ogledala jedna žena sebi prerezala vene kada ju je muž zatvorio u zajedničko kupatilo jer ju je prethodno zatekao sa ljubavnikom u susjednoj sobi. Između pocrnjelih fleka i maglice vidio sam obrise njezinog crvenog lika koji je imao zavidni pogled. Ja sam tada razmišljao kako je život totalno apsurdan i kako se brijem pred ostatkom polomljenog ogledala dok mi moj „muž“ ugovara sastanak sa „ljubavnikom“.

I ona je to znala. Smiješila se. Prostorija je zamirisala po Pino Silvestre. Dobro sam si potapšao lice i vratio se u sobu. Serafin me čekao sa večerom. Sjeo sam za mali stolić uz prozor. Moje mjesto je bilo ono koje je imalo pogled. On je uvijek spremao večeru. Toga dana je ne znam zašto izabrao kobasice sa pireom. Pored tanjura se nalazio papirić sa adresom. Jeli smo u tišini. U daljini se čuo vlak koji odlazi za London. Pogledao sam na sat. Bilo je osam i pet.

Podigao sam se od stola, uzeo papirić, jaknu i izašao vani.

Putem sam zamišljao svakojake stvari. Već sam stvorio čistu sliku mog imaginarnog partnera. Bio je degutantan, smrdljiv i ružan. Silovao me je na sve načine koje su mi u tom trenutku padale na pamet, prisjećajući se porno filmova koje sam često gledao sa društvom iz srednje škole na terasi najvišlje zgrade u selu koja je imala šest katova. Zvali smo je Gromobranka jer nas je jedina štitila od “Božjih ukora”. Stan je pripadao obitelji mog najboljeg prijatelja iz razreda čiji je otac bio direktor pošte. Majka mu je umrla od raka na dojci par godina ranije i otac se od tada nikada nije oporavio. Često je bio odsutan, točnije pio je u obližnoj birtiji. Sjedili bi u tišini najčešće dečki iz razreda, trpali čips u usta koji smo zalijevali koka-kolom samo da se ne bi čulo gutanje pljuvačke. U toku filma često se išlo u kupatilo i nitko se nije pitao zašto. Tu sam doživio prvo seksualno iskustvo i to sa tri godina mlađim bratom moga prijatelja. Išao je u osnovnu školu i već su ga u ono vrijeme svi zezali da je pederko jer bi po kući nosio majčine visoke potpetice i to naravno kada oca ne bi bilo. Toga dana dok sam masturbirao u kupatilu misleći što na velike grudi, što na veliko spolovilo, nastojeći što prije doći do vrhunca jer znao sam da već za pet minuta može netko zakucati na vrata, jedna sićušna ruka je izvirila iz kade držeći žensku cipelu. Prestravio sam se. Slijedećeg trenutaka izvirila je dječačka glava našminkana do savršenstva.

Cipela je pala, kao što je i kocka bila bačena.

Danas sam se sa nostalgijom prisjećao tog nevinog trenutka jer tamo gdje sam išao nije postojao dječački svijet, već život odraslih.

Pozvonio sam na vrata. Više nisam imao tremu, bio sam hladan. Razmišljao sam kako mi bilo tko može oduzeti tijelo, ali ne uspomene. Bio sam u stanju ubiti ako treba. Mržnja je činila svoje. Vrata su se otvorila. U tom trenutku sve se naglo otopilo, kao led u toploj rakiji. Dodir sa stvarnošću me osvijestio. Dočekale su me plašljive oči koje su odahnule na moju pojavu. Oči koje su se vjerojatno prije mog dolaska prisjećale bivših avantura.

Sve je prošlo vrlo brzo. Scene oralnog seksa su mi se miješale sa slikom prethodne večere i Serafina. Gutao sam misleći na ljetne video večeri slane od čipsa, na domaće sarme poznanice koja živi u predgrađu i njezinog sina od pet godina koji će jednog dana postati muškarac. Prezervative nije koristio. Meni je bilo svejedno jer ih ionako nikada nisam stavljao iako sam ih uvijek imao u džepu. Onako, kao dokaz slobode.

Kada sam izašao iz stana sa šuškavim džepovima, nisam više bio ispunjen tjeskobom, niti sam razmišljao o prošlosti, a i kurvanje mi se činilo posve normalnim, kao i svaki drugi posao. Bio sam presretan što je sve prošlo u redu i već sam počeo slagati računicu u glavi koliko bi dnevno trebalo obaviti oralki, analki i drkanja da bi se vratio Serafinov dug i otišlo na put negdje daleko gdje nas nitko ne bi mogao naći.

Baš nitko. Te noći sam počastio Serafina odlaskom u obližnju diskoteku. Pili smo džin sa hrpom leda naslonjeni jedan na drugog i nijemo gledali miješanje crnačkih zadnjica uz zvukove Zouk-a. Eto, to je bio početak moje, reklo bi se, karijere.
             
          Steven Maisel, Sean, 1987

Kasnije se sve odvijalo po inerciji, kockice su se počele slagati na svoja mjesta. Radio sam otprilike osam sati dnevno. Nikada nisam započinjao prije sedam sati navečer. Imao sam svoj rokovnik sa obilježenim sastancima, čak i za dva tjedna unaprijed. Viđao sam više manje stalne ljude. Bilo ih je oko dvadesetak koji su se redovito spominjali.  Znajući da je sve to privremeno, moj posao sam gledao kao hobi i u neku ruku ga zavolio. Ustvari, zavolio sam nekoliko osoba, nekoliko stalnih mušterija sa kojima bi znao pričati i o drugim stvarima: o knjigama koje nisam mogao pročitati, o kazališnim predstavama koje nisam mogao vidjeti, o putovanjima koje sam sa strašću iščekivao jednog dana.

Međutim, moj odnos sa Serafinom je postajao sve čudniji. Izbjegavao je poljupce, nije htio voditi ljubav sa mnom, zatvarao se sve više u sebe, a sa druge strane htio je znati sve detalje o meni: sa kim se nalazim, kako se seksamo, o čemu pričamo. Otvarao bi ormar i često savjetovao što da obučem i kako da se sredim, obično nakon njegove ukusne večere. Pri odlasku na noćne sastanke uvijek bi me lagano ugriznuo za gornju usnicu kao znak podrške.

Pokušavao sam tražiti odgovor na njegovo ponašanje i u svakom trenutku kada bih promislio da me više ne voli i da mu nije stalo, on kao da bi osjetio i već bi bio pored mene da me zagrli u snu, šapće nježne riječi, pruži ruku kada zatreba.

Nisam znao na čemu sam. Pretpostavljao sam da je ljubomoran, iako to nije bila jedna od njegovih karakteristika. Ja sam prelazio preko svega jer volio sam svog Rum Tum Tuggera, iako je već počeo gubiti na sličnosti.

Jednog najobičnijeg dana kada čovjek ne očekuje da se uopće išta desi i kada je lijenost prisutna u zraku, potrudio sam se podići od moje stolice sa pogledom u daljinu i da donekle sredim džumbus u našoj hotelskoj sobi.

Bilo je već vrijeme da se odselimo. Imali smo dovoljno novaca, dug smo vratili i već pomalo počeli stavljati sa strane. Ja sam se donekle pomirio sa idejom da moj cheri, jer tako sam ga sada zvao, više nikada ništa ne radi osim da se brine o meni i da me noću dočekuje u toplom krevetu. U zadnje vrijeme, dane je provodio u gradskoj knjižnici pripremajući se da položi maturu koju nikada nije dao. Za pokojnog oca znao bi reći.

Počeo sam sa slaganjem jedinog ormara. Sve sam izbacio na krevet, te počeo slagati komad po komad. Čuo se pjev ptica izmiješan sa dječjom grajom iz susjedne zgrade. Prozor je bio otvoren. Približavao se prvi dan ljeta. Fête de la musique.

Te godine sunce je grijalo sa nekoliko stupnjeva više nego inače. U daljini bazilika «Sacré Cœur» se presijavala pod suncem. Izgledala je kao čardak ni na nebu, ni na zemlji. Naišao sam na njegove prljave čarape koje su bile zamotane u čisto rublje. Siguran sam – njegov način sređivanja kada bi čuo moje korake pred vratima.

To me izluđivalo. Međutim, nastavio sam strpljivo slagati, odvajajući čisto i prljavo. Uzalud. Izgledalo je da ima više rublja za pranje nego što se može nositi. Pukao mi je film. Sve sam bacio na pod i iznerviran sjeo na krevet. Pokušavao sam se smiriti tapkajući prstima po rubu kreveta. U tom trenutku pogled mi je pao na papir koji se odvojio od bačene hrpe. Nosio je tajnu koja se trebala skriti od mojih očiju. Bio je stidan i dubok, kao djevica koja je izgubila himen. To sam znao čim sam ga ugledao. Znao sam da ne bih smio da ga diram, ali ja sam se sagnuo i hrabro uhvatio jer želio sam biti jači od istine. A istinu sam doznao u slijedećem trenutku: Serafin je imao neizlječivu bolest.

Čuli su se dječji glasovi kako pjevaju Sretan rođendan. Papir mi je ispao iz ruke. Gledao sam ga kako pada. Vječno. Nije mogao sletjeti na parket. Pravio je stravične krugove u ritmu smrti kao da se ruga mom dosadašnjem neznanju, a ja sam čekao. Čekao da se nešto dogodi: da papir dotakne pod, da se vrati na staro mjesto, da ponovo posegnem za njim i da ono + u rezultatu lječničkih nalaza se pretvori u volim te ++++... na svijetu.

Odzvanjao je dječji smijeh. Shvatio sam njegovo čudno ponašanje, seksualno izbjegavanje kao i “apsurdnu” potrebu za blizinom. To je bio trenutak od kada sam računao prije i poslije.

“Poslije” je došlo brže nego što sam očekivao. Sve oko mene je postalo nebitno osim njega. Nisam ga želio ostaviti ni trenutka samog. Vodio sam i najmanju brigu o njemu. Čak sam odlazio sa njim pod tuš da mu slučajno ne bi zatrebala pomoć, a on se samo smijao i gledao me kao luđaka. Govorio mi je da sam spreman za psihijatra. U dubini njegovog nasmijanog pogleda ponekad bih ponovo ugledao sjenke nekadašnje strasti, tada bi pali jedan drugom u zagrljaj i nježno se ljubili dirajući se. Više me nije izbjegavao jer to ja nisam želio.

Nemam namjeru pričati kraj, samo zato jer je svaki kraj i nestanak voljene osobe bolan. To nema nikakve veze sa pranjem njegovog raspadnutog i kao leopard išaranog karcinomom tijela, sa mijenjanjem pelena za odrasle svaka dva sata, sa iskašljavanjem gnoja i sukrvice, a ni sa mojim stiskom njegove vilice dok je umirao, i kada je htio reći hvala, a ja mu nisam dao jer nije smio umrijeti otvorenih usta da ih u mrtvačnici ne bi slomili. Čuo sam anđele kako pjevaju dobrodošlicu. Ugriznuo sam ga za gornju usnicu onako kako je samo on znao.

*****

Izlazim iz metroa. Brojim poglede uprte u mom pravcu. Možda pet od šest ili šest od sedam. Nije bitno ionako sam uvijek onaj posljednji u cijeloj priči. Mislim da im se sviđam, ali sa prezirom. To nikada neću saznati, čak i da im ispričam moju priču. Jer tamo gdje jesam ne postoji dječački svijet, tamo je život odraslih.

Deset godina je prošlo. Više ne tražim ljubav, dajem je.

Pitaju me voulez vous couches avec moi? Odgovaram zavodljivo ce soir jer znam što to znači.

 

Napisao: Zonzza   

0 Komentara Dodaj svoj

Ostavi Komentar

Dodaj komentar





Zapamti me


Kategorije erotskih priča

Poslednje priče

Moji linkovi

Erotske priče